Odlazeći od muža, Ivana Mladenović je ponela njegov laptop. Spakovala ga je u torbu zajedno sa svim dokumentima – srećom, muž je bio pedantan i uvek je sve držao savršeno uredno. Ne, Ivana Mladenović nije imala nameru da čita njegove poruke i slične stvari – sve što je trebalo da zna već su joj preneli „dobronamerni“ ljudi. I kako je tu klinku vodio u restoran, i kako je umesto na službeni put s njom leteo u Kotor. Nije želela da zna detalje – i ovako ju je dovoljno bolelo. Laptop je uzela da bi mogla da traži posao, jer nije želela da se vrati roditeljima.
– Ćerko, vrati se kući – rekla joj majka. – Ja ću kod tate u sobu, vi ćete biti u velikoj.
Majka nije razumela da Anja Babić ni za živu glavu ne bi pristala da živi s nekim u istoj sobi – jedinica, kao i sama Ivana Mladenović, bila je razmažena i navikla da se svet okreće oko nje. Kada je Anja saznala razlog razvoda, samo je rekla:
– Šta nisi mogla da prećuti? Pa šta ako te prevario…
Ali povratak roditeljima nije bio težak samo zbog ćerke: otac joj već šest godina leži nepokretan, a iako se majka brinula o svemu sama, Ivana Mladenović je znala da bi se preseljenjem kod njih neminovno uključila u tu negu. A to nije želela ne zato što nije volela oca ili što joj se gadilo – već zato što ga je želela pamtiti drugačijeg: zdravog i snažnog, kao da te podmukle bolesti nikada nije bilo.

Ivana Mladenović nikada nije radila: posle fakulteta se odmah udala i od tada živela kao iza zida od kamena. Samo što taj zid baš i nije bio pouzdan: nikad nije obraćala pažnju na to što muž sve veće kupovine vodi na ime svoje majke – a sada joj praktično ništa nije ostalo. Zato krađu laptopa nije smatrala zločinom.
Nikola Kostić ga je tražio nazad preko ćerke:
– Ti si ga uzela? – grmeo je kroz slušalicu.
Anja Babić se ljutila i plakala. Zato je Ivana morala priznati:
– Ja sam ga uzela. I samo probaj da mi ga otmeš – zapaliću vam vikendicu, jasno?
Da li ju je bivši muž zaista smatrao sposobnom za podmetanje požara ili mu se učinilo da mu još dobro prolazi – tek laptop joj ostade.
Raditi kao prodavačica ili pakovati porudžbine Ivana Mladenović nije htela. A gde ćeš s diplomom starom četrnaest godina? Ali majka joj predloži programe prekvalifikacije – zbog toga joj laptop i beše potreban. Novac za obuku dala joj majka jer Nikola Kostić tražio račun za svaki dinar koji plaća kroz alimentaciju.
Ivana Mladenović učila je vredno. Ipak, slobodnog vremena bilo je mnogo: Anja do večeri nestajala po dodatnim aktivnostima i šetnjama pa se Ivana osećala strašno usamljeno. Dani su prolazili sporo, jednolični i sivi u malom iznajmljenom stanu koji jedva nekako pronađe po ceni koju može sebi priuštiti; a kako bi bar malo ublažila usamljenost, počela je aktivno učestvovati na raznim forumima. Uglavnom o traženju posla ali zalazila bi ponekad i na teme vezane za buduću profesiju gde su svi diskutovali o složenim zadacima, delili linkove ka oglasima za posao ili pisali utiske o firmama.
U početku ih je samo čitala osećajući se kao siva mišica među tim samouverenim virtouzima digitalnog sveta. Ali jednog dana osmelila se postaviti pitanje koje drugima beše jednostavno ali njoj potpuno nerazumljivo. Odmah zatim javio se korisnik pod nadimkom „Dimitrije Vukčević“. Njegov odgovor bio je detaljan do sitnica, objašnjen kao detetu ali bez trunke nadmenosti.
„Hvala vam beskrajno“, napisala mu je privatnu poruku. „Vi ste mi kao pojas za spasavanje… Već sam pomislila da sam beznadežna.“
Odgovor stiže gotovo odmah:
„Svi negde počinju… Najvažnije – ne bojati se postavljati pitanja. Vidim da ste tek zakoračili u ovu oblast ali trudite se jako… To se vidi.“
Tako započe njihova prepiska. U početku strogo poslovna: Dimitrije Vukčević strpljivo odgovarao na njena beskonačna „zašto“ i „kako“, preporučivao kurseve i knjige… Bio joj virtuelni mentor; vodič kroz taj novi zastrašujući digitalni svet.
Ali vremenom su njihovi razgovori počeli dobijati lične nijanse.
Saznala je kako mu pravo ime Dimitrije Vukčević; kako ne živi ni blizu velikog grada kako ona zamišljaše nego dvesta kilometara dalje u zabačenom selu među šumama i jezercima… Poslao joj fotografiju: stara ali čvrsta drvena kuća a ispred nje dva ogromna moćna kedra…
„Otuda nadimak“, objasnio on. „Posadio ih moj deda.“
Ona mu usput pomenu tinejdžerku-ćerku koja misli kako joj mama ništa ne valja… Dimitrije Vukčević ne odgovori klišeiziranim „proći će to kad odraste“ već ispriča priču o svom sinu koji ode na studije u grad pa sada dolazi kući samo tokom velikih praznika…
„Deca su kao reke“, napisao on tada… „U početku teku pored nas ali onda neminovno biraju svoje korito… Naša dužnost jeste samo biti ona bistra voda na izvoru.“
Ivana pročita tu rečenicu pa zaplaka… Prvi put posle svih tih meseci neko ju oslovljava ne kao žrtvu… Ne kao neuspešnu ženu… Ni nesposobnu ćerku… Već jednostavno kao osobu…
Čitajući njegove poruke hvatala sebe kako prvi put posle dugo vremena više ne oseća usamljenost…








