Sustigla me je tik pred ulazom u zgradu. Disala je teško, rukom se držala za bok kao da je pretrčala čitavo dvorište. Već sam vadila ključeve iz torbe, spremna da se sakrijem iza vrata stana, kada me je zgrabila za rukav.
— Devojko, sačekajte! Da li ste vi Milica?
Zastala sam i odmerila je pogledom. Oko četrdeset pet godina, strogo poslovno odelo, lice iscrpljeno i napeto. Delovala je kao jedna od onih žena koje svakodnevno viđate po poslovnim zgradama Kragujevca — administratorke, računovođe, sekretarice koje nose pola firme na svojim leđima.
— Jesam. O čemu se radi?
— Molim vas, nemojte sutra ništa da potpisujete kod notara! — izgovarala je užurbano, gotovo saplićući se o sopstvene reči. — Radim u kancelariji kod Jelene. Videla sam papire. To nije onako kako vam je predstavljeno.

U stomaku mi se sve steglo. Sutradan sam zaista imala zakazan odlazak kod notara sa svekrvom Tamarom. Objasnila je to kao puku formalnost — prebacivanje njenog dela stana na mene i mog muža Nikolu, navodno zbog „povoljnijeg poreza“.
— Kakva prevara? — stegla sam kaiš torbe, kao da mi je on jedini oslonac.
— Ne mogu sada da objašnjavam, čekaju me. Samo odložite sastanak i sami proverite sve. I čitajte svaki red pre nego što stavite potpis!
Okrenula se i gotovo potrčala ka izlazu iz dvorišta. Htela sam da je dozovem, ali već je nestala iza ugla, progutana večernjom gužvom.
Do stana sam se popela kao u magli. Misli su mi se sudarale. Tamarina ponuda da nam ustupi svoju trećinu dvosobnog stana u centru delovala je kao iznenadna velikodušnost. Taj stan je kupila još devedesetih. Nikola i ja smo iznajmljivali mali stan i štedeli za svoje, a onda je ona odjednom predložila da svoj deo prepiše na nas.
— Šta će meni ta trećina? — rekla je pre mesec dana. — Ja živim u svojoj kući. Vama je potrebnije. Sredićemo papire kako treba i završiti priču.
Nikola se obradovao kao dete. Trećina stana u centru vredela je najmanje milion i po dinara. Mogli bismo da prodamo taj deo, dodamo našu ušteđevinu i kupimo ceo stan na periferiji.
Ipak, nešto me je kopkalo. Tamara nikada nije bila rasipna. Pokloni su joj bili simbolični, u goste je dolazila bez ičega, a često je nagoveštavala da bi trebalo finansijski da joj pomažemo. I sada — takav zaokret.
Te večeri, dok smo večerali, pokušala sam da zvučim usputno:
— Jesi li ti video dokumenta koja sutra potpisujemo?
— Koja dokumenta? — podigao je pogled sa tanjira.
— Papire za prenos njenog dela stana. Rekla je da će notar sve pripremiti.
Slegnuo je ramenima.
— Nisam. Zar treba unapred da ih gledamo?
— Obično se ozbiljni ugovori čitaju pre potpisivanja.
— Mama kaže da je sve čisto. Sa tim notarom sarađuje godinama.
Prećutala sam. Posle večere poslala sam Tamari poruku: „Možemo li da dobijemo dokumenta pre sutrašnjeg sastanka? Volela bih da ih pogledam.“
Odgovor je stigao gotovo odmah: „Milice, to je puna pravnih izraza, nećeš se snaći. Notar će sve lepo objasniti. Dođi u deset, nemoj da kasniš.“
Upozoravajući signal. Kada neko izbegava da pokaže papire unapred, retko je bez razloga.
Pozvala sam prijateljicu Jovanu, koja radi kao pravnica u agenciji za nekretnine.
— Joco, kako mogu da proverim šta se tačno potpisuje kod notara?
— Pozovi kancelariju i traži da ti pošalju nacrt ugovora. Dužni su da ti omoguće uvid.
— A ako kažu da ne može?
— Onda ništa ne potpisuj napamet. Pravilo broj jedan: čitaš sve, do poslednje tačke.
Sutradan ujutru okrenula sam broj notarske kancelarije. Javila se žena prijatnog glasa:
— Kancelarija Jelene, izvolite.
— Dobar dan, zakazana sam za deset sati. Milica pri telefonu. Da li je moguće da ranije pogledam dokumenta?
Kratka tišina.
— Vas je uputila Tamara?
— Jeste. Želela bih da se upoznam sa papirima pre dolaska.
— Sačekajte trenutak.
Čuli su se prigušeni glasovi i šuštanje hartije. Zatim se ponovo uključila.
— Tamara kaže da će vam sve biti objašnjeno na licu mesta. U pitanju je standardna procedura prenosa udela.
— Ipak bih volela da dokumenta pogledam unapred — rekla sam mirno, ali odlučno, ne sluteći da će taj zahtev pokrenuti događaje koji će promeniti tok celog dana.
