«Žao mi je, mama.» — šapnuo je dečak drhtavim glasom, a Milan se ukočio od šamara tih reči

Srceparajuće, neizbežno otkriće menja sve.
Priče

Snijeg je padao u sporim, tihim pahuljama dok je Milan Petrović izlazio iz svoje elegantne crne limuzine i ulazio na groblje. Njegov dah je zamagljivao zrak, a njegov dizajnerski vuneni kaput pružao je malo zaštite od oštre hladnoće. Deset godina dolazio je ovamo svakog 5. decembra, ako bi vreme to dozvolilo. Bila je to godišnjica njene smrti: Katarine Vukčević, njegove supruge, njegovog životnog obećanja. Žene koju je voleo i izneverio.

Hodao je poznatom stazom u tišini, škripanje snega pod uglačanim cipelama bio je jedini zvuk. Svet je delovao prigušeno pod snegom. Tiho. Prazno.

Dok ga nije video.

Milan Petrović se naglo zaustavio, dah mu je zastao u grlu. Dečak, ne stariji od devet ili deset godina, sedeo je uz nadgrobnu ploču Katarine Vukčević. Čvrsto umotan u kariranu ćebad posutu snegom, dečakovo lice bilo je crveno od hladnoće, a oči natekle od plača. U rukavicama je stezao izbledelu crno-belu fotografiju.

Milan Petroviću srce snažno zakuca.

Dečak je zurio u fotografiju, suze su mu se slivale niz lice. Zatim je šapnuo glasom koji se lomio od bola: „Žao mi je, mama.“

Reči su pogodile Milana kao šamar. Telo mu se ukočilo, um mu se trzao pokušavajući da shvati šta je upravo čuo.

Dečak ga isprva nije primetio. Ali kad Milan polako zakorači napred, dečak podiže pogled.

Njihovi pogledi su se sreli.

Na trenutak nijedan nije progovorio. Pahulje snega spuštale su se među njih poput pepela koji pada.

„Ko si ti?“ konačno upita Milan tihim glasom bez neprijateljstva.

Dečak okleva, čvršće stežući fotografiju. „Zovem se Marko Mladenović.“

Milanov pogled pade na fotografiju u dečakovim rukama. Bila je to Katarina Vukčević – njen osmeh, rupice na obrazima, dobrota u očima – sve nepogrešivo prepoznatljivo. Ta fotografija snimljena je leta pre nego što su se venčali.

Milan teško proguta knedlu. „Odakle ti ta fotografija?“

Marko Mladenović pogleda dole pa opet gore: „To mi je jedino ostalo od nje.“

„Ne razumem“, reče Milan polako kleknuvši u sneg. „Katarina… ona mi je bila žena.“

Markove oči zatreptaše; usne mu zadrhtaše: „Ona mi je bila majka.“

Nastavak članka

Doživljaji