— Dvanaest hiljada — Nemanja je raširio novčanice po stolu kao da deli karte. — Za ceo mesec. I neka ti bude dosta.
Gledala sam u taj novac. Dve novčanice, jedna izgužvana, druga gotovo nova. Od toga je trebalo kupiti hranu, prašak, sredstva za čišćenje, moje lekove za pritisak, platiti prevoz i sve ono što ljudi, bez mnogo razmišljanja, zovu životom.
— A ako ne bude dovoljno? — upitala sam tiho.
— Onda ćeš konačno naučiti da štediš — odgovorio je, ne udostojivši me ni pogleda. Već je navlačio jaknu i pipao džepove, proveravajući ključeve od garaže. — I drugi žive, pa ne kukaju.
Tu rečenicu prvi put mi je izgovorio pre osam godina. „Prestani da rasipaš pare.“ Tada sam sebi kupila zimske čizme za oko četiri hiljade osamsto dinara, od sopstvene plate. Ispitivao me je sat i po, kao da sam počinila zločin. Zašto nove, kad stare još mogu da se nose? Od tada se svakog meseca ponavljao isti prizor: novac na stolu, određena suma, njegova leđa na vratima.

Radila sam kao knjigovođa u firmi za upravljanje zgradama. Plata mi je bila oko četrdeset pet hiljada šest stotina dinara. Nije to bilo bogatstvo, ali nije bila ni beda. Samo što moj novac, zapravo, nije pripadao meni. Svakog meseca sam banci prebacivala dvadeset sedam hiljada šest stotina dinara za njegove kredite. Dva kredita koja je Nemanja uzeo na svoje ime. Jedan za čamac, drugi za motor za taj isti čamac. A plaćala sam ih ja.
Kako je do toga došlo? Kao i sve takve stvari — neprimetno, korak po korak. Najpre me je zamolio da „uskočim samo za jednu ratu, vratiće mi sledećeg meseca“. Nije vratio. Onda je tražio ponovo. Pa još jednom. Posle nekog vremena jednostavno je prestao da uplaćuje. Banka je počela da zove mene, jer sam bila navedena kao kontakt osoba. Uplašila sam se. Platila sam. I tako devedeset šest meseci zaredom.
Te večeri vratio se iz garaže noseći kutiju. Dugačku, sjajnu, sa šarenim pakovanjem i nekim znakovima po sebi.
— Šta je to? — pitala sam.
— Štap za pecanje — rekao je i prešao dlanovima preko kutije nežno, skoro s ljubavlju, kao da mazi mačku. — Karbonski. Japanski. Četrdeset pet hiljada šest stotina dinara. Ali to se kupuje za godine unapred. Investicija.
Četrdeset pet hiljada šest stotina. Cela moja mesečna plata. A meni je za čitav život ostavljao dvanaest.
Stajala sam pored šporeta i mešala supu od pilećih vratova, jer za batake budžet nije mogao da dobaci. Kašika je grebala po dnu šerpe. U glavi sam sabirala. Profesionalna deformacija knjigovođe — računam svuda i uvek, čak i kad me niko ništa ne pita.
Četrdeset pet hiljada šest stotina — štap. Dvadeset sedam hiljada šest stotina — kredit. Dvanaest hiljada — meni. Njegova plata bila je oko sto dve hiljade dinara. Gde je odlazilo preostalih šesnaest hiljada osamsto? Na gorivo za terenca. Na petke u sauni s društvom. Na gajbe piva. Na njegov zaseban, komotan, lepo uređen život.
Moj je vredeo dvanaest hiljada mesečno. Manje od jedne mašinice za njegov štap.
Te noći nisam sklopila oči. Ležala sam i slušala kako hrče. Onda sam se polako izvukla iz kreveta, otišla u kuhinju i iz zadnje fioke izvadila staru svesku, zelenu, na kockice, još iz vremena kada sam išla na knjigovodstveni kurs. Otvorila sam prvu stranu i napisala: „Januar 2026. Rata za Nemanjin kredit — 27.600 RSD. Iz moje plate.“
Samo sam zapisala. Nisam donela nikakvu veliku odluku. Nisam pravila plan. Samo sam ostavila trag.
A ujutru novac nisam prebacila banci. Prvi put posle devedeset šest meseci.
Aplikacija je već bila otvorena. Iznos ukucan. Prst mi je lebdeo iznad dugmeta „Potvrdi“. Gledala sam u ekran možda petnaest sekundi. Zatim sam zatvorila aplikaciju, spustila telefon u džep i otišla na posao.
Tri dana kasnije, na njegov telefon stigla je poruka. On je bio pod tušem, a mobilni je ležao na kuhinjskom stolu, tik pored moje šolje. Ekran se osvetlio: „Poštovani klijente, po vašem kreditnom ugovoru evidentirano je dospelo dugovanje…“
Pročitala sam poruku i okrenula se prema prozoru. Nemanja je izašao iz kupatila mokar, samo s peškirom oko struka, zgrabio telefon i preleteo očima preko teksta. Namrštio se. Nije rekao ništa. Verovatno je zaključio da je u pitanju neka greška u sistemu.
Prošla je još jedna nedelja. Obična, spolja sasvim mirna. Doručak, posao, večera. On je sebi kupovao dimljenu skušu za oko petsto dinara po komadu. Ja sam kuvala heljdu s lukom. Sedeli smo za istim stolom. On je čistio ribu, skidao sa nje zlatastu kožicu, a miris se širio po celoj kuhinji. U mom tanjiru bila je heljda. Bez putera, jer je puter poskupeo, a dvanaest hiljada nije moglo da se rastegne do beskonačnosti.
Onda je došao red na šampon.
Kupila sam šampon od oko trista četrdeset dinara. Najobičniji, apotekarski. Nije bio ni uvozni, ni moderan, ni reklamiran — samo jedini od kog me koža glave nije pekla i od kog mi se perut nije prosipala po ramenima. Jeftine sam već probala. Tri različite marke. Od svake me je glava svrbela toliko da sam imala osećaj da ću noktima skinuti kožu.
Nemanja je račun našao u kesi iz supermarketa. Ne u mom novčaniku — u kesi. Preturao je po mojim kesama. Radio je to osam godina.
— Tri stotine četrdeset dinara za šampon? — držao je račun vrhovima prstiju, kao da se gadi. — Jesi li ti normalna? Ima za sto deset. U diskontu ih ima na rafovima koliko hoćeš.
— Od tog dobijem iritaciju. Već sam ti objašnjavala.
— Gluposti. Navikneš se. Svi se naviknu.
