„Jelena, nismo više deca — Šta imamo da odugovlačimo?“ rekao je, i predložio da se usele posle samo dva meseca

Prebrzo, opasno nežno i neodoljivo pogubno.
Priče

Milan je u moj život ušao u martu. Napolju je padao onaj mokar sneg koji se odmah pretvara u blato, a ja sam stajala na kasi u supermarketu i uzalud prekopavala po torbi tražeći karticu. Ljudi iza mene već su nestrpljivo uzdisali. On je bio drugi u redu i mirno rekao:

— Polako, nemojte žuriti, sve je u redu.

Bez nervoze, bez onog skrivenog prekora. Samo tako.

Okrenula sam se. Imao je, rekla bih, oko pedeset pet godina, bio je u kaputu, lice sasvim obično, ali osmeh topao, živ. Ne onaj usiljeni, iz pristojnosti.

Kod izlaza smo započeli razgovor. Ispostavilo se da živimo u susednim zgradama. On je bio udovac već tri godine, a ja razvedena osam.

Posle nedelju dana pozvao me je na izložbu.

Kasnije sam to ispričala drugarici Milici, a ona me je odmah presekla pitanjem:

— Ima li on stan?

Milica je oduvek stajala čvrsto na zemlji.

Stan je imao. I automobil. I posao, nešto u vezi sa građevinom, nisam mnogo zapitkivala. Tada mi se činilo da to nije presudno. Važnije mi je bilo nešto sasvim drugo — umeo je da sluša. Stvarno da sluša.

I pamtio je sitnice. Jednom sam usput rekla da volim pitu s višnjama, nikako s jabukama, jer je meni ta razlika ogromna, jabuke su mi uvek nekako tužne u kolaču. Na sledeći susret doneo je baš pitu s višnjama. Kupio ju je u pekari koju sam pomenula samo jednom, usput, gotovo nehotice.

E, takve stvari čoveka razoružaju. Mene jesu.

U maju je predložio da počnemo da živimo zajedno.

Viđali smo se svega dva meseca. Nisam stigla ni pošteno da shvatim da li mi prija njegov miris.

— Jelena, nismo više deca — rekao je. — Šta imamo da odugovlačimo?

Zvučalo je razumno, gotovo nepobitno. Klimnula sam glavom.

A onda sam se vraćala kući i mislila: čekaj malo. Zar nije prebrzo? Dva meseca nisu skoro ništa.

Ipak sam ga pozvala i rekla:

— Hajde da probamo.

Preselio se kod mene. Kod njega je, kako je objasnio, već živeo neko od rođaka, bilo mu je neprijatno da ih izbacuje jer su se „tek skućili”. Dobro, pomislila sam, moj trosoban stan je prostran, biće mesta za oboje.

Prve dve nedelje delovale su kao prizor iz filma.

Doživljaji