„U ovoj kući živiš osam meseci. Osam. Za to vreme nisi kupila ni veknu hleba“ Milica hladno predoči račune i optuži Tamaru

Bezobrazna laž uništava svako preostalo dostojanstvo.
Priče

Ako ga uopšte imate.

— Kučko — procedio je Nikola kroz zube.

Milica se polako okrenula ka mužu.

— Sutra se iseljavate. Oboje.

Te reči su pale među njih teško, kao da je neko na pod spustio kamenje.

Nikola je prestao da okreće viršlu.

— A gde ćemo?

— Kod majke. Na kraj sveta, što se mene tiče. Ne zanima me.

— Ja sam ovde prijavljen! — dreknuo je.

— Privremeno si prijavljen — odgovorila je ravnim glasom. — Danas sam podnela zahtev za poništenje prijave boravka. Osnov: prestanak porodične zajednice. A sutra predajem papire za razvod.

Tamari su suve nudle ispale iz ruke. Mrvice su se rasule po stolu.

— Kako razvod? A šta ću ja?

Milica se kratko nasmejala. Ne zato što joj je bilo smešno, nego zato što joj je bilo neverovatno da neko može da bude toliko bezobrazno glup.

— Tebe nisam usvojila. Prema tome, spakuj svoje krpice i napolje.

— Mi ne idemo nikud! — Nikola je tresnuo presu za kosu o sto. — Ovo je i moja kuća! Ja sam ovde radio renoviranje!

— Prelepio si tapete u hodniku? Slobodno ih odlepi i ponesi sa sobom.

Okrenula se i otišla u spavaću sobu.

Četvrtak uveče.

Milica se s posla vratila ranije nego inače. Stan je bio neobično miran.

Ušla je u dnevnu sobu.

Na podu su stajale dve putne torbe i tri velika crna džaka za smeće.

Tamara je sedela na kauču. U zimskoj jakni i kapi. Oči su joj bile natečene od plakanja.

Nikola je pušio na terasi.

Milica je upalila svetlo.

— Bravo. Stigli ste da se spakujete pre nego što sam došla.

Nikola se vratio s terase i namerno izbacio dim pravo u sobu.

— Odlazimo. Ali pare ćeš da nam vratiš. Za račune. I za renoviranje.

— Naravno — klimnula je Milica. — Prebaciću ti na račun čim ti meni uplatiš polovinu rata za kredit za tri godine braka. To je milion i osamsto hiljada dinara. Hoćemo da računamo?

Nikola je stegao vilicu. Mišići na obrazima su mu zaigrali.

— Uguši se u tom svom stanu. Đubre jedno.

Zgrabio je jednu torbu. Tamara je ustala i navukla ranac na rame.

Milica je prišla vratima dnevne sobe i stala im na put.

Pogled joj je prešao preko Tamare. Preko njene nove zimske jakne, kožnih čizama, velike brendirane torbe koju je nosila kao da joj pripada od rođenja.

Onda se Milicin pogled zaustavio na rukavu Tamarine jakne.

— Skidaj jaknu.

Tamara se ukočila.

— Šta?

— Rekla sam: skidaj jaknu. I otvori ranac.

Nikola je ispustio torbu na pod.

— Jesi li ti normalna? Napolju je minus dva!

Milica ga nije ni pogledala. Gledala je samo u Tamaru.

— Ta jakna je kupljena u septembru. Od moje premije. Kao poklon „za traženje posla“. Posao nisi našla. Poklon se poništava.

— Milice, molim te! — Tamara se sabila uza zid. — Smrznuću se! Nemam drugu zimsku odeću! Mama je sve pobacala kad se selila.

— To nije moj problem. Skidaj.

Tamara je pogledala brata, tražeći od njega zaštitu.

Ali Nikola je ćutao. Samo je oborio oči u pod.

— Nikola, reci joj nešto! — jecala je Tamara.

Milica je napravila korak ka njoj.

— Ili jakna ostaje ovde, ili ovog trenutka zovem patrolu i prijavljujem krađu. Uzela si mi kremu od osam i po hiljada dinara. Račun imam. Pa ćemo u stanicu da objašnjavamo da li je Gordana stvarno mazala ruke njome ili nije.

Suze su se slile niz Tamarine obraze. Drhtavim prstima povukla je rajsferšlus nadole.

Jakna je skliznula s nje i pala na pod. Ispod nje je imala samo tanak džemper.

Milica je nogom odgurnula jaknu prema kauču.

— A sada su vam vrata tamo.

Izašli su u hodnik. Nikola je vukao džakove i torbe. Tamara je išla u jednom džemperu, obavijajući se rukama, kao da će tako zadržati bar malo toplote.

Milica je stajala na pragu i posmatrala ih dok su čekali lift.

Vrata lifta su se otvorila. Nikola je ušao prvi. Tamara se okrenula. Usne su joj podrhtavale.

— Ti si čudovište — prosiktala je.

Milica nije odgovorila. Samo je pritisnula dugme za zatvaranje vrata na spratu. Teška brava je škljocnula.

Vratila se u kuhinju.

Stanom se razlila savršena, gotovo zvonka tišina.

Nije više bilo mirisa tuđeg znoja. Nije bilo zadaha prženog luka. Nije bilo tuđeg prisustva koje se uvlačilo u zidove.

Milica je iz džepa izvadila mali ključ. Otključala je katanac na velikom belom frižideru.

Unutra je bilo čisto.

Nasmešila se.

Doživljaji