„Ja sam s Nikolom“ — izjavila je na vratima, zahtevajući da je pustim unutra jer ovo nije razgovor za hodnik

Neprihvatljiv kukavičluk razara svakodnevni mir i poverenje.
Priče

Zvono na ulaznim vratima oglasilo se tačno negde oko pola osam uveče. Obrisala sam mokre ruke o kuhinjsku krpu, prišla vratima i pogledala kroz špijunku. Lice koje sam videla nije mi bilo poznato.

Na stepeništu je stajala žena u tamnom kaputu. Visoke potpetice, torba prebačena preko ramena, besprekoran manikir — izgledala je kao da je krenula na poslovni sastanak. Samo što je taj sastanak, očigledno, zakazala sama sebi.

— Milica? — upitala je glasom u kojem nije bilo ni trunke nesigurnosti. — Ja sam Jelena. Moramo da razgovaramo.

Nisam odmah odgovorila. Iza mojih leđa, iz sobe, čuo se crtać koji je Luka gledao pred spavanje. Stan je mirisao na heljdu i pržene kotlete, na sasvim obično četvrtak veče. A onda se pred mojim pragom pojavila žena koju sam do tada viđala samo na tuđim fotografijama na društvenim mrežama.

— Ja sam s Nikolom — dodala je, kao da je time sve objašnjeno. — Pustite me unutra, molim vas. Ovo nije razgovor za hodnik.

Mogla sam da ne otvorim. Imala sam potpuno pravo da je ostavim ispred vrata. Ali nešto u meni mi je šapnulo da je saslušam. Možda će mi zatrebati ono što bude rekla. Možda baš tog dana.

Nikola i ja smo se razveli pre dve godine. Sve je išlo preko suda, kako i treba, jer je Luka tada imao pet godina. Sudija je odredio alimentaciju: četvrtinu njegove zarade, oko osamnaest i po hiljada dinara mesečno. Nije to bio nikakav luksuz, nikakvo bogatstvo. Običan novac kojim su se plaćali treninzi, garderoba i onaj deo detetovog života koji je Nikola prestao da primećuje čim se iselio.

Prve godine je uplaćivao. Kasnio je, izvlačio se, ali je ipak slao novac. Onda su počele rupe. Jedan mesec ništa, pa drugi, pa treći. Kada bih ga pozvala, govorio je: „Prebaciću uskoro.” Kada bih mu pisala, poruku bi pročitao i nestao. Jednom sam napravila tabelu — datumi, iznosi, propuštene uplate. Poslala sam mu sve u poruci. Video je. Nije napisao ni jednu jedinu reč.

Od dvadeset četiri uplate za dve godine stiglo je svega jedanaest. Trinaest puta novac se jednostavno nije pojavio. Računala sam tačno, jer umem da računam; to mi je, uostalom, posao. Kao stručnjak za nabavke, čovek nauči koliko vredi svaki dinar i svaki papir. Dve stotine šesnaest hiljada dinara. Toliko je Nikola dugovao sopstvenom sinu.

Pre nedelju dana Luka me je pitao za školsku torbu. U septembru kreće u drugi razred i želeo je plavu, s raketom, istu kakvu je video kod druga iz odeljenja. Otvorila sam beleške u telefonu i počela da sabiram. Uniforma — oko četiri hiljade osamsto. Udžbenici — nešto preko četiri hiljade. Pribor — hiljadu osamsto. Ranac — šest hiljada. Pa patike za školu, oprema za fizičko, posebna torba za trening. Sve zajedno, priprema za školu izlazila je oko četrdeset pet hiljada dinara. Tada mi je postalo jasno da tih dve stotine šesnaest hiljada nisu neka apstraktna cifra na papiru. To je skoro pet kompleta za školu. Pet puta spremiti dete za novu školsku godinu. A Nikola je za to vreme sebi kupio novi telefon i nijednom nije pitao kako mu je sin.

Iste večeri sam iz fioke izvadila sudsko rešenje, sela za sto i napisala predlog za prinudnu naplatu preko izvršitelja. Priložila sam izvod sa računa, svaku uplatu i svako odsustvo uplate. Šestog u mesecu dokumentacija je primljena. Postupak je pokrenut u roku od tri dana.

I sada je Jelena stajala pred mojim vratima.

Šire sam otvorila.

— Uđite u kuhinju.

Zakoračila je unutra. Miris njenog parfema, težak i sladunjav, odmah je ispunio predsoblje. Potpetice su oštro zakuckale po pločicama. Iz sobe se začuo Lukin glas: „Mama, ko je došao?” Odgovorila sam: „Niko važan, dušo. Gledaj crtać.” Zatvorila sam vrata njegove sobe i krenula za Jelenom.

U kuhinji je svetlo već bilo upaljeno. Na šporetu se hladila tiganj sa kotletima. Prozor je bio malo odškrinut, pa je iz dvorišta ulazila večernja svežina i miris mokrog asfalta. Sve je bilo obično. Samo gošća nije bila.

Na kuhinjskom stolu ležao je fasciklator. Ostavila sam ga još ujutru, iz navike stečene na poslu — papiri se kod mene uvek slože unapred. Jelena ga nije ni pogledala. Sela je na stolicu, spustila torbu u krilo i počela da razgleda kuhinju, kao da procenjuje stan koji namerava da kupi.

Ja sam iz džepa izvadila telefon i postavila ga na policu iznad radne površine. Okrenula sam ekran ka njoj, naslonila ga na teglu sa žitaricama da ne sklizne, pa uključila snimanje.

U svom stanu imam pravo da snimam ono što se u njemu dešava. I to sam znala, jer sam proverila još prethodne nedelje, pre nego što sam predala papire. Ruke mi nisu drhtale. Na poslu svakodnevno razgovaram s dobavljačima koji me gledaju u oči i lažu o rokovima, cenama i isporukama. Ovo nije bilo mnogo drugačije.

— Hoćete čaj? — pitala sam mirno.

— Ne treba — odsekla je Jelena. Dugi, bordo nokti nekoliko puta su kucnuli o sto. — Neću se zadržavati.

Otvorila je torbu i iz nje izvukla presavijen list papira.

Jelena je rasklopila papir i gurnula ga prema meni preko stola. List je bio topao, verovatno od toga što je stajao u torbi prislonjenoj uz telo. Nagnula sam se i pročitala naslov: „Izjava o odustajanju od naplate alimentacije.” Odštampano na običnom kućnom štampaču, sa nespretnim proredom i praznom linijom za potpis pri dnu. Bilo je jasno da je obrazac skinula sa interneta, s nekog sajta prepunog šablona od kojih polovina ne vredi ništa pred zakonom.

Prepoznala sam to odmah. Na poslu svakog dana prolaze kroz moje ruke ugovori — pravi, neispravni, namešteni, beskorisni. Ovaj papir je spadao u poslednju grupu. Ipak, odlučila sam da za sada ćutim.

Doživljaji