„Pa sa koje druge? Sa tvoje oročene štednje“ rekao je nezainteresovano, a Marija je ostala ukočena i shrvana od spoznaje

Bahato i licemerno traženje razara poslednju nadu.
Priče

– Moraćeš da podigneš novac sa štednje, Marija. Najbolje odmah sutra ujutru, dok banka ne zatvori za vikend.

Nikolin glas bio je sasvim običan, gotovo nezainteresovan, kao da govori da treba kupiti hleb. Sedeo je za kuhinjskim stolom, prelazio prstom po vestima na telefonu i nije se ni potrudio da pogleda ženu. Na šporetu je tiho krčkao mesni bujon, a kroz kuhinju se širio težak, domaći miris lovorovog lista i bibera. Marija je stajala kraj sudopere, držeći u ruci šargarepu oljuštenu tek dopola. Ukočila se, pa polako okrenula glavu. Na trenutak joj se učinilo da nije dobro čula od žubora vode. Zatvorila je slavinu, obrisala vlažne prste o kuhinjsku krpu i tek onda progovorila.

– Da podignem novac? – ponovila je mirno, mada joj se u grudima već zatezala nevidljiva opruga nemira. – Sa koje štednje, Nikola?

Tek tada je muž odvojio pogled od ekrana. Na licu mu se pojavila ona poznata, strpljivo-poučna grimasa, kakvu odrasli namenjuju detetu koje nikako da shvati očigledno. Naslonio se na stolicu i prekrstio ruke preko grudi.

– Pa sa koje druge? Sa tvoje oročene štednje. Kod mene, znaš i sama, nema ništa. Iskrsle su okolnosti koje traže hitan finansijski ulaz. Nije sitnica, oko devetsto četrdeset hiljada dinara. Računao sam već, tvoje pare će taman pokriti sve, bez razvlačenja i nepotrebne papirologije.

Marija je prišla stolu, povukla stolicu pažljivo, gotovo tiho, i sela naspram njega. Devetsto četrdeset hiljada. Četiri godine odricanja stale su u tu cifru. Zbog tog novca nije otišla na pravi odmor, kupovala je samo ono što mora, odlagala skuplje stvari, kozmetičarke i sitna zadovoljstva kojima su se druge žene ponekad tešile bez griže savesti. Radila je kao glavni knjigovođa u manjoj proizvodnoj firmi, nosila dodatne izveštaje kući, sedela za računarom dok je oči ne bi zapekle od umora. Taj novac nije bio višak. Bio je namenjen velikoj obnovi kuće koju je nasledila od roditelja. Nikola je to odlično znao. Bezbroj puta su razgovarali o krovu koji prokišnjava, o novim prozorima, o grejanju koje bi napokon omogućilo da se tamo boravi i zimi, a ne samo kad sunce ogreje.

– Kakve su to okolnosti? – upitala je Marija, trudeći se da joj glas ostane ravan. Ipak, prsti koje je stezala u krilu pobeleli su od pritiska.

Nikola je teško izdahnuo, kao čovek kojeg nepotrebna pitanja strašno zamaraju.

– Stefanu je potrebna pomoć.

Stefan je bio Nikolin sin iz prvog braka. Odrastao čovek od trideset godina, večito u potrazi za sobom, stalno između dva posla, dve ideje i neke nejasne priče u koju bi se, po pravilu, zapleo. Marija prema njemu nije gajila neprijateljstvo. Njihovi odnosi bili su pristojni, ali hladni. U njihov dom nije se naročito mešao, pojavljivao se uglavnom za praznike ili kad bi ga otac pozvao.

– Ima problema sa poslom? – pitala je oprezno.

– Može i tako da se kaže – Nikola je skrenuo pogled ka prozoru. – Uzeo je opremu na lizing za vulkanizersku radnju. Posao nije krenuo. Lokacija loša, konkurencija prejaka, mušterija malo. I tako se napravio dug. Ali ne običan dug, nego prema ljudima s kojima se ne treba igrati. Ako se do ponedeljka ne zatvori, čekaju ga tužba, blokada računa i oduzimanje kola. A kola su mu neophodna, znaš da sada dodatno vozi taksi. Ja sam mu otac, Marija. Ne mogu da sedim skrštenih ruku.

Slušala ga je, ali joj se ta priča nikako nije uklapala. Navikla na brojke, bilanse i jasne odnose uzroka i posledice, u glavi je pokušavala da sastavi računicu koja se uporno raspadala.

– Čekaj malo. Stefan je uzeo opremu, posao mu je propao i sada dug postoji. Ali kakve to veze ima s nama? I još važnije, zašto mi saopštavaš sve ovako, kao da si već odlučio i u moje ime? Ta štednja nije novac koji stoji bez svrhe. To su prozori, krov i grejanje za kuću.

– Marija, kakav krov sad pominješ? – Nikola je podigao ton, a u glasu mu se prvi put jasno čulo razdraženje. – Momku se život raspada! O kakvim prozorima pričaš kad rođenom čoveku prete sudovi i izvršitelji? Kuća može da sačeka. Neće se ta tvoja udžerica srušiti za godinu-dve. Ovde je u pitanju čast porodice.

Reč „udžerica“, izgovorena usput i nemarno, zasekla ju je dublje nego sam zahtev da preda novac.

Doživljaji