„Skloni ruku od telefona! To su moje pare, je l’ ti jasno?!“ — viknula sam kad je muž pokušao da prebaci prilično veliku sumu svojoj majci

Nepravedno je što ona štedljivo gradi njihovu budućnost.
Priče

— Skloni ruku od telefona! To su moje pare, je l’ ti jasno?! — viknula sam u trenutku kada je moj muž pokušao da prebaci prilično veliku sumu svojoj majci.

Milica je svakog meseca ostavljala sa strane po šest hiljada dinara. Ponekad bi uspela da doda i više, ako bi na nečemu uštedela ili prihvatila dodatne smene. Novac se nije gomilao brzo, ali je rastao uporno i sigurno — pune četiri godine. Za to vreme skupilo se oko dvesta osamdeset osam hiljada dinara. Upravo taj novac trebalo je da bude početno učešće za njihov sopstveni stan.

Sve te godine Milica je sa mužem Nikolom živela kod njegovih roditelja, u trosobnom stanu. Svekar Dragan i svekrva Jelena prepustili su mladom paru jednu sobu, oni su se stisli u spavaćoj, dok je treća prostorija služila svima kao dnevni boravak. U početku je delovalo da je takav život samo privremeno rešenje — najviše godinu ili dve. Međutim, vreme je prolazilo, a od njihovog stana i dalje nije bilo ništa.

Milica je radila kao administratorka u privatnoj klinici. Plata joj nije bila velika, ali je stizala redovno. Nikola je vozio za jednu transportnu firmu. On je umeo da zaradi više, ali kod njega ništa nije bilo sigurno: nekad bi dobio bonus, nekad bi isplata kasnila. Zato je najveći deo štednje, u stvari, nastajao od Miličine plate.

Pare su stajale na posebnom računu koji je Milica otvorila samo za tu svrhu. Karticu je držala kod kuće, u kutijici za nakit, a PIN nije rekla nikome. Čak ni Nikoli. U sebi je već odlučila da će budući stan voditi na svoje ime, za svaki slučaj. Život je nepredvidiv, posao može da se izgubi, ali krov nad glavom ostaje.

Nikola je znao da Milica štedi. Ponekad bi je pitao koliko se već nakupilo i hvalio je što ume da bude razumna i štedljiva. Ipak, gotovo svaki put bi dodao:

— Dobro je što skupljamo porodični novac. Lakše ćemo zajedno do stana.

Milica bi samo klimnula glavom, ali se u sebi nije slagala. Ona je odvajala novac. Ona se odricala sitnih zadovoljstava. Ona je pazila na svaki dinar i odustajala od kupovina koje je želela. Nikola je svoju zaradu trošio uglavnom na sebe: kupovao je novi alat, izlazio s prijateljima na kafu ili nalazio neki treći izgovor za trošak. Zato je Milica smatrala da je ušteđevina isključivo njena.

Njihov zajednički život dodatno je opterećivala svekrva. Jelena, žena od pedeset osam godina, živahna, glasna i uvek spremna za razgovor, neprestano se mešala u stvari mladih. Čas bi delila savete oko kuvanja, čas komentarisala nered u njihovoj sobi, čas se žalila na nešto sasvim drugo.

Najradije je, međutim, govorila o svojoj ćerki Tamari. Nikolina sestra živela je u drugom gradu i radila kao manikirka u salonu lepote. Imala je malog sina i stalne novčane probleme.

— Tamara me je opet zvala, žali se — govorila je Jelena često za večerom. — Nema da plati račune. Dete joj se razbolelo, a lekovi skupi.

— A gde je detetov otac? — upitala je Milica jednom prilikom.

— Kakav otac? — frknula je svekrva. — Pobegao je čim je čuo da je trudna. Tamara sama podiže dete.

— Nije joj lako, naravno — rekao je Nikola sažaljivo.

— Eto, upravo tako! — odmah se oživela Jelena. — Sestra mora da se pomogne. Porodica je tu da se drži zajedno.

Milica bi u takvim trenucima nastojala da izgleda kao da ima preča posla. Prala bi sudove, slagala veš ili preturala po fiokama. Nije želela da se uvlači u njihove porodične rasprave. Neka sami odluče kako će živeti i na šta će trošiti svoj novac.

Ali Jelenine aluzije postajale su sve manje prikrivene. Jednog dana bi pričala kako su komšije pomogle sinu da kupi auto, drugog kako je njena prijateljica dala ćerki novac za renoviranje stana.

— Lepo je kad u porodici postoji uzajamna pomoć — zaključivala bi značajno, uvek gledajući pravo u Nikolu.

Nikola bi se tada promeškoljio, pomerio se na stolici, prebacio viljušku iz ruke u ruku, ali ništa konkretno ne bi rekao. Milica je videla da mu je neprijatno, ali joj je ipak bilo lakše što ne podleže odmah majčinim pritiscima.

Na jesen se sve zaoštrilo. U septembru je Tamara pozvala majku i rekla joj da duguje za komunalije i da joj prete isključenjem struje.

— Možete li vi to da zamislite? — ogorčeno je ponavljala Jelena, prepričavajući razgovor s ćerkom. — Malo dete u kući, a oni hoće da im ugase svetlo! Bezdušni ljudi!

— Možda bi Tamara mogla da nađe neki dodatni posao? — oprezno je predložila Milica.

— Kakav dodatni posao? — planula je svekrva i udarila dlanom o sto. — Ima malo dete! S kim da ga ostavi? Još ne ide u vrtić!

— Mogla bi da plati nekoga da ga pričuva — nije odmah odustala Milica.

— A od kojih para da plati dadilju? — oštro je uzvratila Jelena. — Kad ni za račune nema?

Razgovor je tu zapao u ćorsokak. Milica je zaćutala, shvativši da nema smisla raspravljati. Svekrva je već u svojoj glavi donela presudu: njen sin mora novčano da pomogne sestri.

— Nikola, reci nešto! — okrenula se Jelena prema sinu. — Tamara ti je rođena sestra! Ne možeš je ostaviti samu u nevolji!

— Mama, razumem, ali ni mi baš ne stojimo sjajno — odgovorio je Nikola nesigurno. — Štedimo za stan.

— Kakav stan sada! — odmahnula je Jelena. — Vama ovde ništa ne fali! A tvoja sestra će s detetom ostati bez struje!

Milica je ustala od stola i otišla u njihovu sobu. Nije želela više da sluša. Bilo joj je potpuno jasno kuda taj razgovor vodi.

Narednih dana Jelena nije prestajala da pominje Tamaru. Svake večeri pronalazila je novi razlog za brigu. Jednom se dete prehladilo, drugi put je u stanu bilo hladno, treći put navodno nije bilo dovoljno hrane. A onda je počela da se žali kako od silne brige više ni noću ne može mirno da spava.

Doživljaji