– Od danas ću ja raspolagati tvojom platom.
Jelena je to izgovorila u nedelju popodne, za našim trpezarijskim stolom, toliko mirno kao da nam saopštava da je nestalo mleka.
Viljuška mi je ostala ukočena u ruci.
Moj muž, Nikola, sedeo je pored mene i nekoliko sekundi nije izustio ni reč. Svekrva je bila preko puta nas i sekla ostatke štrudle s orasima koju je sama napravila, iako je već bio kraj oktobra i niko od nje nije tražio da bilo šta peče.
– Molim? – uspela sam najzad da kažem.

Jelena je spustila nož.
Imala je šezdeset jednu godinu, uvek savršeno isfeniranu kestenjastu kosu i ispeglanu bluzu, čak i kada bi samo svratila do nas. Nikola i ja smo živeli u trosobnom stanu, u jednom od novijih naselja u Novom Sadu, a ona je bila na jedva deset minuta vožnje, na Limanu.
– Rekla sam da je ovome dosta – nastavila je. – Oboje lepo zarađujete, a ja stalno slušam kako za ovo trenutno nećete da trošite, ono ostavljate sa strane, a nešto treće ćete kupiti sledećeg meseca. Neko mora da uvede red.
U prvi mah sam pomislila da se šali.
Onda sam pogledala Nikolu.
Na njegovom licu nije bilo ni traga osmehu.
– Jelena – rekla sam polako – moja plata nema nikakve veze s tobom.
– Znala sam da ćeš baš to reći.
– Zato što je istina.
– Ne, draga moja. Istina je da moj sin već jedanaest godina radi u istoj firmi, ostaje prekovremeno, putuje, završava sve što treba, a ti…
– Mama – presekao ju je Nikola.
– Pusti me da završim.
Nije povisila glas, i baš zbog toga je sve zvučalo još neprijatnije.
– A ti svakog meseca primaš sasvim pristojnu platu, ali čim se pomene da porodici treba pomoći, odjednom se pojavi neki izgovor.
Tada mi je postalo jasno o čemu se radi.
Tri dana ranije Jelena je telefonom pitala Nikolu da li bismo mogli da pozajmimo oko šest stotina hiljada dinara njegovoj sestri, Tamari.
Tamara je imala četrdeset godina, bila je razvedena, iznajmljivala je kozmetički salon u centru Novog Sada i u prethodnih šest godina bar tri puta je upadala u situaciju u kojoj joj je novac bio potreban „samo privremeno“.
Jednom je tražila oko sto dvadeset hiljada dinara.
Drugi put oko dvesta četrdeset hiljada.
A jednom su čak hteli da se gotovinski kredit podigne na Nikolino ime.
Te večeri sam mužu rekla samo ovo:
– Ako želiš da joj pomogneš iz svoje ušteđevine, razgovaraćemo o tome. Ali zajednički fond za hitne slučajeve ne diramo.
Nikola je tada odgovorio:
– Slažem se.
Bar sam ja tako verovala.
Jelena se sada nagnula preko stola.
– Porodica nije stavka u knjigovodstvu, Milice.
– S tim se slažem.
– Pa zašto ste onda morali da odbijete?
– Zato što govorimo o šest stotina hiljada dinara.
– Koje vi imate.
– To i dalje ne znači da smo dužni da ih damo.
Jelena je najpre pogledala mene, zatim Nikolu.
– Vidiš? O tome ti pričam.
Muž je teško uzdahnuo.
– Mama, dosta.
– Ne, nije dosta. Normalno bi bilo da finansije vodi neko ko zna šta je zaista važno.
Nasmejala sam se, ali ne zato što mi je bilo smešno.
– I taj neko si, naravno, ti?
– Jesam.
Tek tada je i Nikola podigao pogled.
Jelena je nastavila kao da je sve već odlučeno:
– Svakog meseca biste mi prebacivali određeni iznos. Ja bih ga čuvala, raspoređivala i, kada nekome iz porodice zatreba pomoć, ne bismo svaki put pravili predstavu oko toga.
– Svoju platu ti neću uplaćivati.
– Bilo bi pametnije da hoćeš.
– Tebi sigurno.
– Milice!
U tom trenutku Nikola je posegnuo za crnom torbom za laptop koja je stajala pored njegove stolice.
Nije mi bilo jasno zašto ju je uopšte uneo u trpezariju. Ranije mi je rekao da mora da pregleda neka dokumenta za posao do ponedeljka ujutru.
Otvorio je torbu, izvadio presavijen papir i, bez ijedne reči, stavio ga pred majku.
Jelena ga je isprva samo pogledala.
A onda joj je lice naglo pobledelo.
Tada sam se zaista uplašila.
– Šta je to? – upitala sam.
Nikola me nije ni pogledao.
– Izvod sa bankovnog računa.
– Vidim da je bankarski izvod.
