«Zdravko je Vojislavov sin, sto posto» — izvinila se tetka Ljubica olakšano, priznajući da je uradila test

Njena radoznalost opasno razbija mirnu porodičnu idilu.
Priče

Prošlo je nekoliko sedmica, a onda je, sasvim neočekivano, Teodori zazvonio mobilni telefon. Broj joj nije bio poznat, pa se javila s blagom rezervom.

— Teodorice? Drago dete, ja sam, Ljubica Šćepanović… da, ona ista, tetka tvog Vojislava — začuo se vedar, pomalo ceremonijalan glas.

— Dobar dan, tetka Ljubice — odgovorila je Teodora zatečeno, pokušavajući da pogodi povod poziva.

— Zovem te s jednom namerom, mila moja. Hoću da ti se izvinim. Da znaš odmah — nikome nisam govorila šta mi je prolazilo kroz glavu. Ali posle onoga što mi je Vojislav ispričao o vašem Aleksandru Bogdanoviću, u meni su se javile… pa, sumnje.

— Sumnje? — izletelo je Teodori pre nego što je uspela da se suzdrži. — Kakve sumnje?

— E, upravo to sam i sama pokušavala da razjasnim. A onda se taj vaš Aleksandar pojavio kod vas i gledao te nekako… previše pažljivo. I još nešto — vaš najmlađi, Zdravko, i on… kao da su preslikani! Obojica svetle kose, plavih očiju. A Nina i Uroš, kao ti i Vojislav — tamniji, smeđe oči.

— Tetka Ljubice, pa šta vi to pričate?! — planula je Teodora.

— Znam, znam… Zato i zovem da se pokajem. Nisam izdržala: malo sam izgrlila decu i krišom uzela dlaku sa Zdravkove glave. Posle sam ti pomagala oko sudova i onaj Aleksandrov čašu sam, onako, ubacila u kesicu… čak sam i opušak ponela, jesi li primetila? A uzela sam i Vojislavovu dlaku — kad se već radi, da bude temeljno.

— I? — upitala je Teodora prkosno. — Šta je pokazalo?

— Uradila sam test, naravno. I pogrešila, dete moje. Zdravko je Vojislavov sin, sto posto. Oprosti mi, očigledno se ja u ljubav baš i ne razumem — nasmejala se Ljubica iskreno. — A kod vas mi je bilo prelepo. Ako se ne uplašiš i ponovo me pozoveš, rado ću doći.

— Pa… dođite, naravno — odgovorila je Teodora zbunjeno, a onda se u sebi nasmejala. Šta i očekivati od usamljene žene sa detektivskim žarom i upornošću Šerloka u suknji?

Te večeri je sve ispričala Vojislavu. Smejali su se do suza.

— Ne, ona je nepopravljiva — jedva je izgovorio kroz smeh. — Ali se nadam da tetka Ljubica ipak neće skoro svratiti. Posao joj je najveća ljubav. Ko god joj se nađe blizu, odmah završi pod lupom. Zato nemoj da mi govoriš da ona nije žena — ona je jednostavno tetka Ljubica.

Nastavak članka

Doživljaji