Nastavak poruke glasio je: „Prenesi Jeleni da je sir odličan.“ Prenesi Jeleni. Kao da sam bila dostavljač, a ne osoba koja je taj sir platila.
Prećutala sam. Kao i bezbroj puta ranije.
Ipak, nešto je tog trenutka počelo da se pomera u meni. Počela sam pažljivije da posmatram sitnice. Na porodičnim okupljanjima Milena bi s ponosom pričala kakvog ima sina — brižnog, pažljivog, velikodušnog. Hvalila bi Nikolu za poklone, za pomoć, za sve što „čini za majku“. Moje ime nije se pominjalo. Nikada. Istovremeno, svojim prijateljicama se žalila kako joj je snaja stalno na poslu, kako kuću retko viđa, kako su joj unuci zapostavljeni. A kada bi zastala pred porodičnim fotografijama, uzdahnula bi teatralno: „Eh, Nikola je mogao lepšu ženu da izabere…“
A ja sam nastavila da uplaćujem novac. Trideset hiljada mesečno. Nekad četrdeset. Nekad pedeset. Ponekad i više.
Početkom septembra Milena je, sasvim usputno, saopštila:
— U novembru punim šezdeset. Lep, okrugao jubilej. To mora da se proslavi kako dolikuje.
Sedeli smo u njenoj kuhinji — Nikola, deca i ja. Sipala je čaj s izrazom osobe navikle da joj se želje ispunjavaju bez mnogo pitanja.
— Hoću restoran. Tridesetak zvanica. Da sve bude otmeno — dekoracija, muzika, fotograf. Da ljudi pričaju o tome. Pomoći ćete mi, je l’ tako?
Nikola je odmah klimnuo glavom.
— Naravno, mama. Bez brige.
Ćutke sam ispijala čaj, a u stomaku mi se širila hladnoća.
Na putu kući Nikola je rekao:
— Jelena, pogledaj ti neki dobar restoran. Ti se bolje razumeš u to.
— Za trideset ljudi u pristojnom restoranu treba oko trista hiljada — odgovorila sam. — Sa pićem, muzikom i dekoracijom.
— Pa dobro? Imamo ušteđevinu.
— Našu ušteđevinu — naglasila sam.
— Jelena, majci je šezdeseti rođendan. To nije mala stvar.
Gledala sam čoveka s kojim sam provela deceniju, sa kojim sam dobila dvoje dece, gradila kuću i karijeru. I shvatila da on jednostavno ne vidi. Ne primećuje kako nas Milena koristi. Ne primećuje moje povređene granice. Ne vidi ni najosnovniju nepravdu.
— U redu — rekla sam najzad. — Preuzeću organizaciju.
Pronašla sam restoran i rezervisala najbolju salu. Usaglasila meni prema Mileninom spisku od trideset stavki. Poručila cvetne aranžmane, angažovala voditelja programa i muzičare, dogovorila profesionalnog fotografa.
Gotovo svake večeri Milena je zvala sa novim zahtevima:
— Jelena, može li torta na tri sprata? Uzmi skuplje šampanjce, dolaze zahtevni gosti. Hoće li konobari nositi leptir-mašne? A vatromet, da li je to izvodljivo?
Na sve sam pristajala. Iznos na računu rastao je vrtoglavo.
— Možda bismo ipak mogli malo skromnije? — nesigurno je predložio Nikola kad sam mu pokazala konačnu kalkulaciju.
— Sada je kasno — odgovorila sam mirno. — Sve je plaćeno, ugovori potpisani.
Uzdao je i odustao od daljih primedbi.
Dan proslave bio je neobično blag za novembar, oko pet stepeni, bez snega. Obukla sam jednostavnu crnu haljinu, nenametljivu. Nisam želela da zasenim slavljenicu. Milena nas je dočekala već spremna — u bordo toaleti, sa svežom frizurom, manikirom i pažljivo nanetom šminkom. Delovala je zadovoljno i blistavo.
— Kako je sve divno! — oduševljeno je razgledala salu. — Nikola, sine, svaka čast!
Stajala sam tik uz njega, a imala sam utisak da sam potpuno nevidljiva.
Gosti su pristizali — rodbina, komšije, prijateljice, bivše kolege. Umesto planiranih trideset, okupilo se najmanje trideset pet ljudi. Sala se ispunila žamorom, smehom i čestitkama.
Milena je primala poklone kao kraljica — sa osmehom koji je odavao blagu nadmoć. Kada je došao red na nas, Nikola joj je pružio kovertu.
— Srećan rođendan, mama.
Unutra je bilo sto hiljada dinara. Mojih sto hiljada — od moje premije.
— Hvala ti, sine — izljubila je Nikolu. Mene nije ni pogledala.
Veče je teklo po ustaljenom redu: zdravice, muzika, ples…
