„I drugi žive, pa ne kukaju“ rekao je Nemanja, ne udostojivši me ni pogleda dok je navlačio jaknu i pipao džepove

Nepravedno i ponižavajuće, to je moj svakodnevni krik.
Priče

Ne crveno, kao kad čoveka obuzme bes. Nego belo, prazno, kao list papira.

— Ti nisi plaćala? — pitao je mirno. Previše mirno. Gotovo šapatom.

— Nisam.

— Koliko dugo?

— Tri meseca.

Spustio se na stolicu kraj stola. Ona je zaškripala dugo i tužno, kao da je i njoj svega dosta.

— Znaš da će na to ići kazne. Kamate. Zatezne obaveze. Jasno ti je to?

— Jasno mi je. Računovođa sam. Nula celih jedna desetina procenta dnevno na iznos kašnjenja.

Gledao me je kao da me prvi put vidi. Ne kao ženu koja je osam godina ćutke uplaćivala novac umesto njega. Nego kao nekog stranca koji mu je upravo seo za kuhinjski sto.

— Zašto? — izgovorio je najzad.

Otvorila sam fioku ispod stola. Izvadila zelenu svesku i položila je pred njega.

— Pogledaj.

Okretao je listove polako. Jedan za drugim. Datumi, kolone, iznosi. Moj sitan rukopis, uredan do poslednje crte, bez ijedne mrlje. Trideset godina radnog staža — ruka mi nijednom nije zadrhtala.

— Idi na poslednju stranu.

Prevrnuo je list. Tamo su stajala dva broja, oba uokvirena.

2.060.000.

1.123.000.

— Prvi broj je ono što sam ja platila zbog tebe — rekla sam. — Drugi je ono što si ti meni dao za život. Za istih tih osam godina.

Nije odgovorio. Vraćao se unazad kroz svesku, kao da će negde pronaći grešku, precrtan broj, pogrešan zbir. Nije pronašao ništa.

— Rekao si mi da živim sa dvanaest hiljada mesečno. I živela sam. Kuvala supu od vratova. Sama sam se šišala, nad lavaboom. Čarape sam kupovala dva puta godišnje. Jedne iste cipele nosila sam četiri godine zaredom. A ti si kupovao štapove, mašinice, plaćao burence za kupanje sedamdeset hiljada, sipao gorivo u džip skoro devetnaest hiljada mesečno i pred društvom me zvao rasipnicom.

Zelena sveska ležala je između nas. Izlizana, sa savijenim uglovima, ispisana od prve do poslednje strane.

— Od sada plaćaj sam. Svoje kredite, svoje igračke, svoj život. Kao odrastao čovek.

— Ali oni će dug prodati agenciji za naplatu…

— Moguće.

— Milice, pa mi smo porodica!

Popravila sam naočare. Polako, onim istim pokretom koji sam ponavljala godinama. Drška je skliznula niz nos.

— U porodici se ženi ne određuje sledovanje. Ne preturaju joj se računi iz kese. Ne hvali se pred prijateljima kako te žena malo košta. I ne kupuje se štap za pecanje od četrdeset četiri hiljade dok žena meri da li sme da uzme šampon od trista trideset dinara.

Ustao je. Otišao u garažu. Do noći se nije vratio.

Svesku sam vratila u fioku i okrenula mali ključ. Bio je to ključ od starog maminog kofera.

Posle sam sela kraj prozora. Napolju se mrak spuštao polako. Ispod garažnih vrata videla se tanka traka svetla. Nemanja je nekoga zvao. Možda majku. Možda Aleksandra. Tražio je od koga može da pozajmi.

Sedela sam i disala. Duboko, ravnomerno, punim plućima. I tek tada sam osetila da su mi se ramena spustila. Sama od sebe. Osam godina sam ih držala ukočena, visoko podignuta. Svakog dana. A da toga nisam bila ni svesna.

Kroz otvoren prozor čuli su se zrikavci. Mirisala je zemlja ugrejana tokom dana, a iz pravca ograde dopirao je blag cvetni miris — jasmin je procvetao. Sedela sam sama u tihoj kuhinji i prvi put posle mnogo vremena nisam imala potrebu ni da računam, ni da zapisujem, ni da dokazujem bilo šta. Samo da sedim.

Prošla su dva meseca.

Nemanja je od moje majke pozajmio četrdeset sedam hiljada dinara i zatvorio jednu ratu koja je kasnila. Meni nije rekao ni reč. Majka me je sama pozvala.

— Milice, Nemanja je svratio. Zamolio je da mu dam do plate. Dala sam mu, nije on tuđ čovek.

Stegla sam telefon toliko jako da su mi prsti pobeleli. Nisam ništa rekla. Sa mamom ću razgovarati posebno. Kasnije.

Drugi kredit je reprogramirao u banci. Razvukao ga je na još pet godina. Rata mu je pala na četrnaest hiljada. Plaća je sam. Tačno na dan, bez zakašnjenja. Izgleda da su ga pozivi iz službe za naplatu naučili brže nego moje osmogodišnje ćutanje.

Japanski štap stoji u garaži, u futroli, netaknut. Nijednom za ta dva meseca nije otišao na pecanje. Gorivo je skupo, a viška novca više nema. Kupanje u burencetu sveo je na dva puta mesečno. Pivo kupuje po jednu flašu, ne više po gajbu.

I dalje živimo u istom stanu. Razgovaramo malo, uglavnom samo ono što mora. Papirići na frižideru nisu nestali, samo što sada i on sabira. Juče sam ga videla u prodavnici. Stajao je ispred police i birao između dve vekne hleba — belog od pedeset dinara i sivog od četrdeset dva. Uzeo je sivi.

Ne znam da li nam je bolje. Tiše jeste. Mirnije, možda. Ali topline nema. Nema ni pravog razgovora. On misli da sam ga izdala. Ja mislim da je on mene izdavao osam godina — svakom novčanicom, svakim proveravanjem računa, svakim onim svojim „rasipnice“.

Vera mi je na poslu rekla:

— Tako i treba, Milice. Neka konačno na svojoj koži oseti kako izgleda kad biraš između hleba od četrdeset dva i onog od pedeset.

Dragana me je nazvala čim je čula i samo uzdahnula:

— Svaka ti čast, ali uterivači dugova su baš krajnost. Zar niste mogli da sednete i razgovarate kao normalni ljudi? Rušiš porodicu.

A ja ne znam. Iskreno — ne znam.

Doživljaji