«Ovo je sramota! Kako je mogla? Teodore, odmah to reši!» — besno je vikala Radica dok je rodbina cupkala na hladnoći

Odbijanje je bolno, ali konačno oslobađajuće.
Priče

Radica Gajić je tog jutra zvala već peti put. Posmatrala sam kako ekran telefona na stolu pulsira i sija, ali nisam imala nameru da se pomerim. Kroz prozor sam videla kako se ispred kapije parkira još jedan automobil. Dopirali su mi prigušeni glasovi, lupanje vrata, zbunjeni žamor ljudi koji su očigledno očekivali nešto sasvim drugo.

Ćerka je sedela pored mene, ušuškana u debelo ćebe kraj kamina, bezbrižno listajući sjajni magazin.

— Mama, da li će tata uskoro stići? — podigla je pogled ka meni.

— Hoće, samo što nije — odgovorila sam, otpivši gutljaj vrelog kakaa.

Nalazile smo se tri sata vožnje daleko od kuće. U toploj brvnari na planinskom odmorištu, gde je vazduh mirisao na borovinu i dim iz peći. A kod našeg novog doma, u isto vreme, skupljalo se dvadeset dvoje gladnih gostiju, svi sa istim očekivanjem — da ću ja stajati pored šporeta i sve to izneti.

Telefon je ponovo zazvonio. Ugasila sam ga i osmehnula se, prvi put bez griže savesti.

Pre samo godinu dana, ovakva scena bila bi nezamisliva. Tada još nisam znala da izgovorim jednostavno „ne“.

Teodor Planić i ja proveli smo dvanaest godina u skučenoj sobi studentskog doma, sve dok mi nije pripala dedina kuća. Prostrani kotedž u predgrađu, sa peći na drva i velikim dnevnim boravkom. Preselili smo se u martu. Teodor je blistao od sreće, a ćerka je prvi put u životu dobila sobu samo za sebe.

Već u aprilu oglasila se Radica Gajić. Do tada bi nas se setila jednom godišnje, i to kratkom porukom. Ovog puta njen glas bio je blag, skoro meden.

— Teodore, kako ste? Za Novu godinu treba da se okupimo svi zajedno, a vi sada imate idealne uslove…

Teodor nikada nije umeo da odbije majku. Ni tada.

Dvadeset drugog decembra pojavila se nenajavljeno, navodno „da baci pogled“.

Kačila sam zavese kada sam je čula u hodniku.

— Teodore, porodični savet je odlučio — slavimo kod vas. Biće nas oko dvadeset dvoje.

Ušla je u dnevnu sobu i rukom prešla preko naslona sofe.

— Hana Blagojević je poslastičarka, njoj je postaviti trpezu sitnica, zar ne?

Stajala sam na merdevinama, držeći garnišnu u rukama. Htela sam da kažem da radim po dvanaest sati dnevno, da namirnice koštaju skoro koliko pola plate, ali reči su ostale zaglavljene.

— Posle ćemo se mi poravnati — dodala je i okrenula se ka Teodoru. — Ti razumeš koliko je važno da porodica bude na okupu.

Nastavak članka

Doživljaji