„Jedi odvojeno!” odgovorila sam prebacivši sav novac sa zajedničke kartice

Osećaj nepravde naterao me na hrabar preokret.
Priče

Rada Podunavac je prišla stolu i naglo zastala kao ukopana.

Na stolnjaku su stajale tri kutije pice, nekoliko flaša gaziranog soka i razbacane papirne salvete. Ništa više. Nema tanjira, nema činija, nema toplih jela.

— Šta bi ovo trebalo da znači? — izgovorila je tiho, ali svaka reč je odjeknula oštro, gotovo bolno.

Petar Milovanović je razvukao usiljeni osmeh.

— Mama, pa… danas smo rešili da pojednostavimo stvari…

— A gde je Tamara Andrić? Zašto ne sedi za stolom?

Podigla sam pogled sa stranica koje sam listala.

— Ovde sam, Rado Podunavac.

— Jesi li bolesna? — u njenom tonu nije bilo brige. Više je zvučalo kao da traži skrivenu pozadinu.

— Nisam. Samo je Petar rekao da svako treba da snosi odgovornost za sebe. Vaš sin je, dakle, vaša briga, ne moja.

Rada Podunavac je polako sela. Pogled joj je klizio sa kartonskih kutija na lice njenog sina.

— Objasni mi.

Petar je počeo da govori brzo, zapetljano, o ravnopravnosti, savremenim odnosima, o svom prijatelju Goranu Zdravkoviću i njegovim principima. Govorio je o poštenju, o „novim pravilima“. Rada ga je slušala bez prekidanja, lica tvrdog poput kamena.

— Znači, smatrao si da te ona iskorišćava? — rekla je na kraju, mirno. — Ti.

— Mama, ja sam samo hteo iskren odnos…

— Dosta. Ko je devet godina kupovao namirnice za ovu kuću? Ko je svake subote kuvao dok si ti sedeo pred televizorom? Ko je prošle godine platio lekove tvom ocu?

— Pa, Tamara, ali…

— Ko je kupio poklon mojoj sestri za rođendan? Ko je uvek postavljao sto tako da se osećamo dobrodošlo? A ti? Uđeš, sedneš i čekaš da te posluže.

Petar je problijedio.

— Mama, to nema veze s ovim! Ja plaćam kredit za stan!

— Svoj kredit! I već devet godina to ponavljaš kao da ona ovde živi na tuđ račun!

Rada Podunavac je ustala, uzela torbu i okrenula se ka suprugu.

— Idemo. Ne želim da jedem ovu picu. I ne želim da sedim za stolom za kojim se ponižava moja snaja.

Zatim je pogledala Petra pravo u oči.

— Trebalo bi da te bude sramota. Devet godina je ona držala ovu kuću na okupu, a ti si sve uzimao zdravo za gotovo. Jednog nezahvalnog čoveka.

Nastavak članka

Doživljaji