— Trojke?! Pa vi ste prava junakinja, Jelena Kostić! I svi su zdravi — jedan dečak i dve devojčice! To se ne viđa često, pravo malo čudo!
— Ja sam samo majka, — izustila sam sa jedva primetnim osmehom, pokušavajući kroz težinu umora da shvatim sve što mi se dogodilo u prethodnih osamnaest sati.
U tom trenutku sve je bilo pomešano: radost nalik bajci i tiha, uporna strepnja. Dani u porodilištu stopili su se u jednu nejasnu celinu, razapetu između iscrpljenosti i sreće.
Ležala sam na tvrdom krevetu, skupljajući snagu posle porođaja koji mi je iscedio i telo i dušu, i zamišljala trenutak kada će Borislav Tóth prvi put ugledati našu decu.
Videla sam ih već u mislima: mali Mateja Mitrović sa njegovim očima, a devojčice tamne kose, nalik meni. Lekari su rekli da će ih dovesti čim se završe svi pregledi i analize.

Računala sam da će Borislav doći sutradan. Međutim, dan je prošao, a njega nije bilo. Poslala sam poruku preko pošte, zamolila da mu prenesu vest… Možda nisu uspeli da ga nađu. U šumariji je već treći dan trajao obilazak terena — moguće da se tamo zadržao duže nego što je planirao.
Trećeg dana doneli su mi skroman paket: teglu kompota, nekoliko pita sa sirom i čiste pelene. Nije bilo od Borislava. Poklon je poslala komšinica.
U paketu je bio i papirić. Na njemu je stajalo:
„Borislav pije, Jelena. Mislimo da će te Svetislav Sumadžić odvesti kući. Ne boj se — nismo daleko.“
Ispod su bila imena: Zagorka Radivojević, Brankica Milovanović i Snežana Balogh.
Ruke su mi se zaledile, iako je u sobi bilo toplo.
Pre samo pet dana bila sam obična seoska žena koja čeka dete. Sada sam bila majka troje novorođenčadi… koje njihov otac nije ni poželeo da vidi. Težak osećaj izdaje polako mi je klizio niz kičmu, pritiskajući grudi.
Napolju je počeo da veje sneg — tih, beo, ravnodušan prema svemu što se lomilo unutar zidova porodilišta.
Hodnikom su odjeknuli teški koraci.
— Jelena… — provirila je medicinska sestra. — Po vas je došao Svetislav. Kaže da vam je komšija. I to kakav dolazak — zapregom! Čeka vas kod sporednog ulaza, blizu kuhinje.
Pomogla mi je da spakujem stvari i presvučem decu. Njeni pokreti bili su sigurni i brzi, a ipak nežni, dok je umotavala moja tri mala bića u topla ćebad.
— Ovo je vaša starija devojčica, držite je pažljivo… — rekla je blago.
Privila sam dete uz sebe. Sofija Milenković — tako sam je nazvala. Bila je najmirnija od njih troje; doktorka mi je rekla da je upravo ona prva udahnula vazduh, tek koji minut pre sestre.
Najmlađoj sam dala ime Kristina Despotović, verujući da će imati snage da izdrži sve što je čeka. Sina sam nazvala Mateja Mitrović, po svom dedi.
Silazile smo niz stepenice polako; svaki korak budio je tup bol negde duboko u telu.
Svetislav je stajao kraj stare zaprege. Riđa kobila je mirno premeštala kopita po snegu. Kada nas je ugledao, stresao je pepeo sa smotane cigarete pravo u smet.
— Hajde… idemo kući, — rekao je tiho i pažljivo preuzeo dvoje dece iz ruku sestre, nameštajući ih u ćebad koja je već pripremio na kolima. — Izdržaćemo.
Ćutala sam čitavim putem. Sneg je padao sve jače, ali drum je bio dobro ugažen od sanki i drugih zaprega, pa su kola klizila mirno između nanosa.
Svetislav je povremeno povlačio uzde i nešto nerazgovetno mrmljao. Prošli smo pored njiva, zatim kroz šumarak i preko malog mosta iznad potoka… Ubrzo se ukazao krov naše kuće.
— Samo još malo… — rekao je i pomogao mi da siđem sa zaprege.
Deca su ostala u kolevkama na kolima; pomisao da ih ostavim same, makar na trenutak, stezala mi je grlo, ali trebalo je otvoriti vrata i što pre naložiti vatru.
Svetislav je sam uneo kolevke; moje ruke bile su teške kao od kamena, umor i strah su ih učinili nepokretnima. On je prvi zakoračio u kuću, a ja sam ga sledila, ne sluteći šta ću zateći čim pređem prag.








