— E pa, Marija, sad si bogata naslednica — Nikola se zavalio u fotelju i prasnuo u smeh toliko glasno da se notar trgnuo. — Dobile su ti se testere, stare blanje. Možeš da otvoriš radionicu ili da ih prodaš u staro gvožđe, ako imaš sreće.
— Nikola, nemoj da me zasmejavaš — Snežana je pokrivala usta dlanom, ali joj je smeh ipak izbijao kroz prste. — Mogu samo da zamislim kako će sad s tim kovčegom po gradu da se vuče. Marija, hoćeš da ti pozovemo nosače? Ili ćeš sama sa svojim blagom?
Nokti su joj bili nalakirani jarko roze bojom, kosa uvijena u lokne, a oko nje se širio sladunjav parfem. Priljubila se uz Nikolu ramenom, pokazujući kome pripada. Marija je sedela naspram njih u starom sivom kaputu, ruku položenih na kolena. Gledala je kroz prozor gde je novembarska kiša pretvarala grad u sivo razliveno mrljište i ćutala.
Notar se nakašljao i ponovo zadubio u papire.
— Prema testamentu, Nikoli pripada kuća sa placem u privatnom delu grada i štednja koja se nalazi na računu pokojnika. Mariji — drveni kovčeg sa alatom, štedna knjižica otvorena na njeno ime još 1987. godine i zapečaćeno pismo. Pismo mora biti otvoreno ovde, pred svima.

— A to zašto? — Nikola je već listao papire o kući i pratio redove prstom. — Kakvo sad pismo? Je l’ otac skroz prolupao pred kraj?
— Takva je volja pokojnika — notar pruži Mariji preko stola požuteli koverat sa pečatom od voska.
Snežana mu nešto šapnu na uvo i on se osmehnuo i klimnuo glavom. Ona nastavi glasnije:
— Nikola, hajde odmah da prodamo tu kuću! Imaće za stan u centru, a ostaće nam još za auto. Ili ajmo pravo za Budvu! Tamo sad nekretnine samo rastu.
Marija pocepa vosak i razmotala papir. Rukopis svekra bio je krupan i nepravilan; slova su poskakivala po stranici. Prvi red ju je pogodio pravo u stomak; pred očima joj se zamaglilo.
„Marin, sve sam znao. Za Snežanu. Za to kako te ostavio dok sam još ležao živ na postelji. Za to kako si poslednje pare davala za moje lekove dok je on lumpovao po restoranima sa svojom novom ljubavi.“
Marija je radila trideset dve godine u prodavnici hleba; poslednjih petnaest negovala svekra. Muž nije dolazio kod oca — govorio je da ne može to da gleda jer mu srce ne izdrži. Ali srce mu nije smetalo kad ide na pecanje s društvom ili sedi po kafićima.
Marija mu menjala posteljinu, okretala ga kad više nije mogao sam da ustane, čitala mu novine kad mu oslabi vid; brojala dinare za lekove do poslednjeg sitniša. Nikola je za to vreme brojao koliko još ima do slobode.
Svekar nije bio pričljiv čovek; gunđalo koje retko kaže hvala. Ali mesec dana pre smrti pozvao ju je i zamolio da donese stari kovčeg iz ostave. Dugo ga prekopavao među dletima i blanjama dok nije izvukao izgužvani koverat.
— Marija… ti si dobra žena — gledao ju je tada prvi put nežno posle svih tih godina — Nisi kao on… Sve ću ja srediti kako treba… Samo ni reči Nikoli…
Nedelju dana kasnije došao im notar: starac izdiktirao testament a Marija potpisala neke papire kao svedok bez mnogo čitanja šta piše unutra.
Tri nedelje kasnije svekra više nije bilo.
Nikola na sahrani nije pustio suzu; samo klimao glavom na izraze saučešća.
Posle parastosa nestao – rekao da ne može više disati među tim zidovima…








