«Ovako će biti svaki dan dok se ne urazumiš» — zapretio je hladno „sestrić“ u sobi broj sedam, dok je Gordana tiho jecala

Ovo je podlo i strašno neprihvatljivo.
Priče

Plakanje se već treće večeri zaredom provlačilo hodnikom iz sedme bolesničke sobe. Jedva čujno, prigušeno, kao da se neko svim snagama trudi da ne pusti glas. Brankica Bogdanović zastala je nasred hodnika, sa kantom u jednoj i drškom mop‑štapa u drugoj ruci, i na trenutak se potpuno umirila, osluškujući te turobne jecaje.

Bolnička tišina u to doba dana bila je gotovo opipljiva. Zidovi su vraćali svaki šum, svako škrgutanje obuće ili šuštanje uniforme. Bilo je oko devet uveče, vreme kada se odeljenje smiruje i tone u noćni režim.

Dnevna gužva je odavno splasnula. Posete su završene, pacijenti su večerali, medicinske sestre su sedele za pultom i popunjavale kartone. Na spratu je ostala gotovo sama. Brankica, spremačica na terapiji, prala je podove posle večere i pripremala prostor za noćnu smenu.

„Nije to tvoja briga“, promrmljala je sebi u bradu i odlučno gurnula mop u sivkastu vodu. Ipak, zvuk je nije puštao. Taj isti plač, tanak i slomljen.

U njemu je bilo nečega beznadežnog, nečega što se zakači za čoveka i ne da mu mira. Brankica je stegla vilicu i počela snažnije da trlja linoleum, kao da pokušava da izbriše ne samo prljavštinu već i misli koje su joj se rojile po glavi.

U gradskoj bolnici broj šest radila je već treću godinu. Plata – bedna. Trinaest hiljada dinara mesečno, ali redovna, bez kašnjenja. Posao naporan: pranje podova u svim sobama, menjanje posteljine, čišćenje za pacijentima, nošenje posuda, pomaganje sestrama kad zatreba. Do kraja smene ruke bi joj bridele, leđa bolela, noge pulsirale. Ipak, nikada se nije žalila.

Imala je razlog da ćuti i trpi. Cilj. Skupljala je novac za garsonjeru. Ceo život je provodila po tuđim stanovima: čas sobica u zajedničkom stanu, čas rupa kod gramzive gazdarice koja je brojala koliko puta se Brankica tuširala. Smučilo joj se da živi kao podstanar, da stalno pazi, ćuti i prilagođava se. Sanjala je o svom prostoru – makar malom, makar na periferiji, ali svom.

Mestu gde može da zaključa vrata i zna da pripada sebi. Tri godine je odvajala svaki dinar. Nije kupovala novu garderobu, nosila je iste izbledele farmerke i džempere. Nije išla na more, niti bilo gde. Hranila se u bolničkoj kuhinji jer je tako bilo jeftinije. Beležila je svaki trošak. I konačno, bila je skoro na cilju – gotovo ceo iznos za učešće je imala.

Fali još malo. Pedeset, možda šezdeset hiljada dinara. Još pola godine rada, najviše. Posle toga – banka, kredit, ključevi u ruci. Zbog toga nije nameravala da rizikuje posao ni po koju cenu. Mešanje u tuđe živote, pogotovo u porodične odnose pacijenata, uvek je donosilo probleme. Brankica je znala jedno: u bolnici se cene oni koji rade ćutke i ne zapitkuju previše.

Sedma soba bila je na njenom rejonu. Na samom kraju dugog hodnika, poslednja levo. Dvokrevetna, ali trenutno sa samo jednom pacijentkinjom.

Gordana Vojvodić, sedamdeset dve godine. Brankica ju je dobro zapamtila. Sitna, krhka starica sa bledim plavim očima i retkom sedom kosom skupljenom u tanku pletenicu. Ležala je već petu nedelju. Prelom kuka. Pala kod kuće, sama pozvala hitnu.

Gordana je bila tiha i nenametljiva. Nije zapitkivala, nije zvonila bez potrebe, nije se žalila. Brankici su takvi pacijenti uvek bili najdraži. Pomagala joj je da se umije, menjala posteljinu, donosila posudu. Ponekad bi prozborile po koju reč. Starica je pričala o unuci koja studira, o mačku koji je ostao kod komšinice. Sitnice, svakodnevne priče. Međutim, pre oko dve nedelje, nešto se promenilo.

Gordana se povukla u sebe. Prestala je da se smeška, okretala se ka zidu, gotovo da nije govorila. Odgovori su joj postali kratki, jednosložni. A pogled… Pogled joj je bio uplašen, kao kod životinje saterane u ćošak. Sve je počelo onog dana kada se pojavio posetilac.

Muškarac od četrdeset i kusur, možda pedeset godina. Visok, snažne građe, u tamnom odelu i ispoliranim cipelama. Uredno ošišan, obrijan, sa kravatom. Delovao je uglađeno i ozbiljno. „Ovaj sigurno ne ide gradskim prevozom“, pomislila je tada Brankica.

Došao je jedne večeri, prošao pored sestrinskog pulta, ljubazno se javio i predstavio kao Gordanin sestrić. Dežurna sestra, Nataša Dimitrijević, klimnula je glavom – vreme poseta još nije isteklo. On se zahvalio i zaputio ka sedmoj sobi. Od tada je dolazio redovno. Uvek uveče, oko osam, kada je na odeljenju bilo najmanje ljudi.

Zadržavao se po dvadesetak minuta. Izlazio bi miran, pristojan, poželeo osoblju prijatno veče i otišao. Naizgled – sasvim običan rođak. Takvih je bolnica puna. Ali Brankica je počela da primećuje čudne stvari.

Posle svake njegove posete Gordana je izgledala sve gore. Oči crvene, suze na ivicama kapaka. Ruke su joj podrhtavale. Ležala bi nepomično, zureći u plafon. A jednog jutra, dok joj je menjala posteljinu, Brankica je primetila modricu na njenom tankom zglobu. Svežu. Ljubičastu.

I neobičnog oblika. Kao da ju je neko snažno stisnuo.

— Gordana Mihajlovna, šta vam je to? — upitala je oprezno. — Jeste li se udarili?

Starica se trgla, brzo povukla ruku i navukla rukav bolničke košulje.

— Pala sam — kratko je rekla, okrećući se ka zidu. — Noću, kad sam ustajala.

— Sami ste ustajali? — Brankica se namrštila. — Ne smete sami, morate zvati sestru.

— Zaboravila sam — promrmljala je Gordana.

Brankica je prećutala. Ali je znala istinu: posle takvog preloma Gordana nije mogla ni da sedne bez pomoći, a kamoli da ustane. A modrica… Previše jasni otisci prstiju. Četiri sa jedne strane, jedan sa druge. Neko ju je grubo uhvatio.

Taj nemir je Brankicu pratio ceo dan. Ponavljala je sebi da se ne meša, da radi svoj posao, ali misli su se vraćale same.

Te večeri, dok je prala hodnik, namerno se zadržala blizu sedme sobe. I tačno u 20:05 pojavio se on. Isti čovek u odelu. Prošao je pored nje ne obazirući se i ušao unutra. Brankica je glumila zauzetost, pomerala se polako uz zid, sve bliže vratima. Tada je čula glas. Njegov. Nizak, hladan.

— Pa, Gordana Mihajlovna, jeste li odlučili?

Zatim nejasno mrmljanje starice.

— Nemojte meni bajke — presekao je. — Vi vrlo dobro znate o čemu pričamo.

Posle toga su utišali glasove. Ali ton je bio jasan. On je pritiskao. Ona se opirala. Zatim se začuo tup udarac, kao da je nešto palo, i kratak, prigušen jauk.

Brankici se stegao stomak. Ostavila je mop i prišla prozoru, praveći se da briše dasku. Srce joj je lupalo. „Šta se tamo dešava?“

Petnaestak minuta kasnije vrata su se otvorila. Muškarac je izašao. Smiren kao i uvek. Popravio je kravatu, klimnuo sestri koja je prolazila i otišao ka izlazu. Brankica je sačekala da nestane iza ugla, pa je provirila u sobu.

Gordana je ležala okrenuta ka zidu. Ramena su joj podrhtavala. Plakala je. Tiho, skoro nečujno.

— Gordana Mihajlovna… — tiho je pozvala Brankica.

Odgovora nije bilo. Starica se samo još više skupila pod pokrivačem. Brankica je stajala trenutak na vratima, zatim ih polako zatvorila i vratila se poslu. Težina joj je ležala na grudima. Nešto ovde nije bilo kako treba.

Sutradan, tokom pauze, otišla je u pomoćnu prostoriju da zapali cigaretu. Tamo je već bila Katarina Trajković, sestra iz susednog odeljenja, krupna i uvek nasmejana žena u pedesetim. Često su zajedno pile kafu.

— Kata, — započela je Brankica — imam jednu pacijentkinju… Gordana iz sedme. Dolazi joj neki sestrić, ali meni tu nešto smrdi.

— Kako to misliš? — Katarina je podigla obrve.

— Posle njegovih dolazaka ona je sva uplakana. Ima modrice. Boji ga se. Čula sam kako viče na nju.

Katarina je uzdahnula i povukla dim.

— Brankice, nemoj se petljati — rekla je umorno. — To su porodične stvari. Možda se svađaju oko para, stana, nasledstva. Kod starih ljudi to je stalno isto.

— Ali vidi se da je u strahu.

— I? Šta mi s tim? Nama plaćaju da radimo svoj posao. Ti čisti, ja dajem terapiju. Ako počneš da zabadaš nos, prva ćeš nastradati. — Pogledala ju je ozbiljno. — Znam primer. Jedna spremačica prijavila nešto policiji. Izletela s posla zbog „kršenja tajne“. Bez preporuke. A pacijent? Njegovi su sve sredili. Imaju veze.

Brankica je ćutala.

— Govorim ti kao čovek — dodala je Katarina blaže. — Ti imaš svoj cilj. Stan. Ostalo ti je malo. Izdrži, ne talasaj.

Znala je da je Katarina u pravu. Razum je govorio jedno. Ali svake večeri, dok je čistila hodnik, plač se vraćao. Tih, slomljen. Iz sedme sobe. Posle svake njegove posete.

U petak uveče namerno je ostala duže. Rekla je da će srediti praznu sobu na kraju krila. Imala je izgovor. Bez deset osam čula je poznate korake. Pogledala je i videla ga. Opet on. Sa akt-tašnom u ruci, siguran u sebe. Ušao je u sedmu sobu.

Brankica je sačekala minut, pa se tiho približila vratima. Prislonila se uz zid i oslušnula.

— Pa, jeste li odlučili? — njegov glas je bio leden. — Ili ćemo opet pričati u krug?

— Neću dati… — drhtao je Gordanin glas. — To je moje.

— Daćete — rekao je mirno. — Ili mislite da nemam načina? Mogu da učinim da odavde nikad ne izađete. Imam poznanstva. I mesta gde red vlada drugačije.

— Nemaš pravo… — jecala je starica.

— Imam sve što mi treba — prekinuo ju je.

U tom trenutku Brankica je jasno shvatila da se nešto strašno sprema i da se ova priča neće završiti tek tako, već će se nastaviti u narednim trenucima koji dolaze.

Nastavak članka

Doživljaji